Pamflet za ulice
“Ni pakao ne gori tako kao ljuta žena”1 — započinje svoj esej feministkinja Susi Kaplow. Odakle dolazi ženska ljutnja? Na šta je usmjerena? Kada se pojavljuje? To nisu pitanja na koja ona odgovara — već afirmira i ohrabruje samo postojanje bijesa u nama.
Ispoljavati ljutnju znači rizikovati. Rizikovati da će druga osoba uzvratiti ljutnjom, rizikovati da će ona tu ljutnju pogrešno protumačiti ili odbiti da se sa njom suoči, rizikovanje da je ljutnja sama po sebi pogrešno postavljena ili da šalje pogrešnu informaciju. Zato treba imati snage da bi iskazale ljutnju – kako hrabrost za suočavanje sa osudom, tako i sposobnost za prihvatanje toga da će ljutnja možda biti neopravdana. “Ne treba posmatrati sebe kao osobu čija se čitava vrednost zasniva na vrijednosti svakog individualnog slučaja osećaja ljutnje.”2 — citiraju Susi Kaplow drugarice okupljene oko neformalnog kolektiva Ženska solidarnost, 2022. godine u Srbiji, u jeku protesta koji su od reakcije na jedan nasilan događaj artikulisali niz feminističkih zahtjeva u militariziranoj, nacionalističkoj državi koja vrši stalno nasilje nad ženama. O, kako je ohrabrujuće vidjeti mnogo mladih žena na ulicama grada koji bi nam mogao biti tako blizu, a tako nam je daleko — pogledajte kako afirmiraju i našu ljutnju, u manevru solidarnosti kojeg naša zajednička stvarnost evropskog smetljišta ne pretpostavlja. Tako smo udaljene da je i to — početak! Početak prijeko potreban u našoj generaciji, koja zaboravlja, ignoriše, prešućuje ili ne zna za naslijeđe Žena u crnom, bijes i solidarnost artikulisanu godinama, čvrste mreže sestrinstva koje nastavljaju da žive u najmanje očekivanim momentima i pojavljuju se na mjestima koja djeluju opustošena.
“Ma koliko naša borba bila sizifovska, kamen nam je lakši kad ga uzbrdo guramo zajedno. Ma koliko naši napori bili uzaludni, nećemo pristati na ćutanje niti odustati od našeg dostojanstva”,3 rekla je Staša Zajović ranije ove godine, primajući nagradu “Osvajanje slobode” u jednom od rijetkih trenutaka u kojem je njena, naša borba prepoznata “na našem jeziku” — unutar zemalja koje tu borbu čine skoro pa nemogućom. Takav ustroj obećava žensku solidarnost, onu koja ne ostaje slijepa na klasne razlike i različita životna iskustva, koja ne ostaje slijepa na iskustvo rata u Bosni i Hercegovini koje nas oblikuje i koji će oblikovati i buduće generacije. “Nisu nas naše prabake oslobodile da bi smo se mi danas smješkale, ćutale i prihvatale ulogu drugorazredne građanke!”4 — jasna je spisateljica Lana Bastašić u obraćanju masi u Beogradu. U Bosni i Hercegovini, njenoj rodnoj zemlji, u ovom trenutku je teško zamisliti organizaciju tako masovnih protesta. Feministička solidarnost opustošena prevarama i blaćenjem, rasparčane iskre solidarne i osviještene energije, patrijarhalni ustroj koji prodire u svakodnevnicu bez obzira na jačinu odbrane od njega, bojazan za sopstveni život i život porodice usljed neregulisanih desničarskih zastrašivanja i intenzivan odlazak mlađe generacije radikalnijih feministkinja čine mulj unutar kojeg je kolektivna organizacija usložnjena i zahtjevna. Usprkos tome, aktivistkinje različitih generacija, čini se, postale su jednako bijesne, a mreže solidarnosti počinju imati transnacionalni karakter. Iskustva žena naše generacije su veoma lokalna i decenijama nepromijenjena — mlade žene se predaju čvrstim patrijarhalnim normama odlučne da drugačije ne postoji — u isto vrijeme, iskustva žena naše generacije su veoma međunarodna i utom nova — više nego ikada prelazimo granice, odlazimo iz Bosne i Hercegovine, ali ona je i dalje naša tema, ne samo u akademiji, već i na ulicama svih gradova, svih mjesta kojima svojim prekarnim radom — bio on reproduktivni ili ne — doprinosimo.
“Uvek neposlušne, i dalje na ulicama!” — poručile su Žene u crnom na 30. obljetnicu svog postojanja prošle godine. “Uvek neposlušne: ratu i svim drugim vidovima parijarhata. Neposlušne smo jer smo odgovorne građanke, autonomne žene, slobodnomisleća bića. Odbijamo poslušnost patrijarhalnoj moći jer je to nesloboda i ropstvo za žene, kao i neodgovornost prema zemlji i svetu u kojima živimo. Naša feministička etika je preuzimanje odgovornosti i brige za određeno vreme, kontekst i prostor, ali i za ceo svet u kojem živimo. Ne dajmo se prevariti, prvo od svojih a potom ni od drugih: feministička etika odgovornosti uvek nam nalaže da se prvo suprotstavimo nacionalistima, militaristima, svim patrijarhalcima u državi u kojoj živimo a potom i svima ostalima”5 — taj manifest prihvaćam kao svoj, kao osnovu djelovanja unutar militariziranog i osiromašenog tla na kojem ove borbe vodimo.
Ženski bijes nije volja za moći, i to je njegova najveća snaga. Ženski bijes je u svakom svom obliku osvojen, artikulisan i proaktivan vapaj za solidarnošću. Kada smo najljuće, drage drugarice — tada je i trenutak i da se organizujemo. “Moja država ne postoji bez mene”6 — poručila je umjetnica Jelena Fužinato u noćnom performansu u organizaciji feminističkog kolektiva Crvena. Naša država – naša feministička država – ne postoji bez solidarnosti u čijoj je srži žensko tijelo, žensko iskustvo, ženska ljutnja protiv rata i patrijarhata.
Photography courtesy of the author and Crevna.
- Susi Kaplow, Getting Angry: Notes From The Third Year (New York, 1971), Prevela: Anđela Bolta, za Oslobođenje žena: feministički tekstovi 1964—1975, str. 159—161, dostupno na: https://www.womenngo.org.rs/images/publikacije/Feministicka_citanka.pdf. Preuzeto sa: https://zenskasolidarnost.org/naljutiti—se/ [↩]
- ibid. [↩]
- Staša Zajović, Govor povodom uručenja nagrade “Osvajanje slobode”, Beograd, 24.9.2022 [↩]
- Lana Bastašić, “I kada vam kažu da ne kvarite atmosferu, kvarite atmosferu”. Govor, noćna akcija “Noć nam se duguje”, Beograd, 14.10. 2022 [↩]
- Žene u crnom (2021). “Uvek neposlušne, i dalje na ulicama: Žene u crnom — 30 godina otpora”. Preuzeto sa https://zeneucrnom.org/sr/index2.php?option=com_content&task=view&id=1237&pop=1&page=0 [↩]
- Jelena Fužinato, Milena Ivić i Alma Gačanin (2022). “Draga drugarice”. Umjetnički performans i noćna akcija. Preuzeto sa: https://feministika.ba/dragadrugarice/ [↩]