Trenutak za iznošenje neugodnih istina, uvijek je pogrešan, Ako zamijenimo tezu da internet osigurava uvijek prisutno mjesto izbjegavanja suočenja sa stvarnošću sa preciznijom tvrdnjom da uzaludnost naših fantazija postaje izrazita tek kada se stvarnost bez ekrana pogleda post-apokaliptičnim očima, onda bismo sintagmu poput “internet je mrtav” mogli pokušati razjasniti odmah na početku: da odista je mrtav, poput punka. Premda može izgledati kako ovakva izjava nema uporište osim da služi kao zgodna uvodna besmislica koja bi možda mogla zadržati interes za nastavak čitanja teksta, internet je prema riječima Geert Lovinka u stadiju izumiranja. Demokratizacija znanja, emancipatorni revolt participacije, viralna proizvodnja i distribucija znaka i značenja, društveno umrežavanje, taj aposolutni proizvod tzv. platformiziranog društva nije ništa drugo do biznis model 21 stoljeća. Premda najavljen, prokazan, demistifikovan i analiziran još prije skoro trideset godina u čuvenom eseju Richard Barbooka i Andy Camerona “The Californian Ideology”, “digitalni život” nije uspio samo maksimizirati ekstrakciju velikih podataka algoritamskom eksploatacijom (korisničke) pažnje već je umjesto obećanih “prozora” slobode pristupa informacijama i slobode govora kreirao planetarno ogledalo mentalne mizerije čije se uprizorenje aktualizira svakom novom “objavom” (click, swipe, share, post, comment etc.). Drugačije postavljeno, iskazano terapeutskim rječnikom psiho-analize kao terapijom i alatom kulturalne kritike, pred našim očima se ne odigrava tek teatar umreženog nesvjesnog već odmotava pogon beskonačne, platformske, trake. Suprotno uvriježenom mišljenju da dubinski, nutarnji kod umjetne inteligencije čini “igra imitacije” (Turingov test kao zametak koncepta o imitaciji biološke inteligencije od strane mašina), ono što zapravo imitira generativna “inteligencija” algoritamske tvornice post-industrijskog doba jesu društveni odnosi i organizacija rada, “računica” zacementirana još u vrijeme industrijske fantazme iz 19. stoljeća: automatizacija!
Kako pojašnjavaju Vladan Joler i Matteo Pasquineli sekulariziranje ideološkog statusa “inteligentne mašine” pored toga što je dovelo do aktualizacije SF distopije o porobljavanju ljudske vrste od strane autonomne sile koja se oslobodila svoga tvorca, istovremeno je maskiralo tzv. mašinsko učenje kao koncept monetizacije prepoznavanja karakteristika, korelacija i modela (paterna) ponašanja na osnovu ekstrakcije, filtriranja i organiziranja enormnih količina metapodataka izvan granica “prihvatljive” zamislivosti. Umjetna inteligencija (AI) kao novi režim istine, naučnog dokaza, društvene normativnosti i racionalnosti, kako ističu Joler i Pasquinelli, instrument je korporativne ekstrakcije znanja, a jedan od najvećih izazova, ako nećemo izustiti problema pismenosti današnjeg vremena jeste nevidljivost infrastrukturalnog dizajna crnih kutija naših “on/life” postojanja, kako to imenuje Luciano Floridi. Nevolja zvana internet usidrena je u pitanje: šta se dešava kada tehnološki solucionizam (uvjerenje da je za svaki društveni problem jedino potrebno ponuditi novu aplikaciju kao rješenje) postane mantra “kreativne industrije”, kada autonomija proizvodnje i distribucije informacija postane temelj psiho-socijalne disrupcije. Društveni mediji su, naime, dizajnirani za doom-scrolling, kiber-cinizam, lažne vijesti, artificijelnu intimu itd., a digitalna implozija entropije, tačnije njezina tehno-utopijska fantazija, se sada otjelovljuju kao prokletstvo zombie života, bezumnih swipe & scroll gesti, automatiziranim rituala koprcanja u anksioznosti i depresiji. Algoritamsko “snadbjevanje” slikama, naslovima, reklamama, objavama različitih profila, kako primjećuje Flavia Dzodan, analogno je davanju povjerenja prediktivnim mašinama koje su poprimile formu digitalnog okultizma. Algoritmi crnih kutija kibernetičke mašine djeluju poput instant alata za oblikovanje budućnosti (sjetimo se npr. izjave bivšeg CEO Googla, koji je u intervjuu za Wall Street Journal u augustu 2010-te godine izgovorio: “…zapravo mislim kako većina ljudi ne želi da Google odgovara na njihova pitanja već da im kaže što sljedeće da urade”) zbog čega projiciranje naših digitalnih otisaka u okrilje korporativnih mašina izravno utječe na naše izbore i vrijednosti. Iako se može učiniti kako ova tvrdnja ne stoji na “čvrstim nogama” (obzirom da računarstvenost uglavnom najprije povezujemo sa hladnim i sterilnim svijetom matematičkih proračuna i kalkulacija, a ne skupovima tajnih radnji kojima se prirodne i natprirodne sile podčinjavaju ljudskoj volji) beskrajno nizanje fotografija, video zapisa, memeova itd. simbolički funkcionira poput jezika magije koji nudi proročanska značenja. Ovakve poveznice nas stoga upozoravaju da moderne sisteme informacijskog upravljanja posmatramo kao instrumente nadziranja budućnosti smještene u ruke tehnoloških giganata čije algoritamsko “vračanje” niti vidimo, niti razumijemo, niti možemo učiniti transparentnim (kako rade algoritmi su zapravo intelektualnim vlasništvom zaštićene korporativne tajne, patenti).
Pametni telefon je, kako ističe Byung Chul-Han,objekt kulta digitalne dominacije, a kako svaka kultura generira svoje toteme pokoravanja, smart-phone nije ništa drugo do digitalna ispovjedaonica: “kao uređaj za potčinjavanje, on djeluje poput brojanice i njezinih kuglica; na taj način ga ne ispuštamo iz ruku. “Like” je digitalni “amin”. Neprestano se vraćamo ispovijedanju. Ogoljavamo se po izboru. Ali ne tražimo oprost, naprotiv, zazivamo pažnju”. Šta dakle želimo od ekrana (koji život znači)? Internet kultura je, kako kaže Bogna Konior, raspolućena između dvije hiperbole: blagoslovljenog mjesta šizofrene produktivnosti i narcističkog delirijuma samodopadnosti: “…nema sumnje da neuroza potcrtava ovaj paradoks, sve je internalizirano, čak su i vrijeme i sudbina planete spušteni na naša pleća, a ipak jedino što možemo uraditi jeste ono što nam medij dopušta – eksternalizirati, komunicirati.” Kontinuiran (digitalni) rad na izgradnji mrežnog identiteta je, prema V. Joleru, prinudni rad 21. stoljeća. Svaki pokušaj izuzimanja ili odbijanje takve “igre” puka je fantazma: a.) zbog staha od socijalne izolacije (tzv. FMO – fear of missing out); b.) ekonomske i profesionalne nesigurnosti (zamjenjivost, prekarnost); c.) okruženja koji nameće pravila “adaptiraj se ili umri”; d.) dizajnirane ovisnosti; e.) ekonomije reputacije kao sistema preživljavanja. Povratak u stvarnost stoga počinje saznanjem o uzaludnosti naših fantazija budući da naši životi nemaju alternativu osim somnabulne svakodnevnice impulsivnog komuniciranja ili preciznije govoreći, besplatnog rada u algoritamskoj fabrici, Neprestanim generiranjem umreženih sadržaja (korisničkih) afekata (“what is on your mind – o čemu razmišljate?”, kako nas izravno podsjeća FB da svakodnevno, urbi et orbi, podijelimo sebe sa svijetom u svojim statusima) akumuliraju se, kvantificiraju i u feedback petlji vraćaju na naše ekrane fragmenti želja, stremljenja, navika, potreba, tragovi postojanja podložni algoritamskim modulacijama ponašanja. Sugeriranje stalne otvorenosti i vidljivosti aktualizira dijalektiku (digitalnog) užitka i bola. Za akumulaciju profita više nije potrebna nikakva izvanjska represija niti su potrebne zatvorske ćelije, bičevi, stražari ili prijetnje, naša su tijela dobrovoljno kolonizirana. Bio-tehnološki nadzor i njegova reprodukcija sadržeći komponentu programiranog užitka samo-otkrivanja, samo-konzumacije i samo-ekspolatacije zamaskiranu u ideji slobode govora što od (digitalnih) građana čine novomedijske proizvode u službi tehno-kapitala. Nimalo slučajno, armije freelancera, samo-zaposlenih, nezaposlenih, kao i onih u sivim zonama digitalnog rada moraju provoditi sate i sate na održavanju svojih profila, in(direktno) nudeći svoju ekspertizu, iskustva, uspješne priče, mišljenja, te dokumentirati svoje aktivnosti, baš kao što to rade prostituke u izlozima red-light okruga. Ova iznimno uspjela metafora kojom ovdje pokušavam sažeti presjecišta Jolerovog tzv. “novog ekstraktivizma” i poveznice o korelacijama online vidljivosti sa nasiljem o kojima piše Donatella della Ratta, zapravo ima namjeru, na kraju ovog teksta, naglasiti kako se društvenost, kakvu danas poznajemo i živimo, više ne manifestira ni kao protest ni subkultura. Naprotiv, novomedijska “društvenost” se organizira kao tehno-kulturalni subjekt koji više nema referencu na društveno pitanje, još manje na socijalizam kao politički program, drugačije rečeno, “društvenost je efikasno neutralizirana u svojoj ciničnoj redukciji na podatkovnu pornografiju (data porn).” Vraćajući se ovim citatom na tehnološki nihilizam kojim G. Lovink uprizoruje ideju kako se tek sa izumiranjem interneta (extinction internet) uspostavljaju jasnije konture za distinkciju tzv. sistema solarnog punka (simbol prirode i tiranije, transparentnosti i izloženosti identiteta) i sistema lunarnog punka (simbol prikrivenosti, tame i utočišta za progonjene) mogli bismo zaključiti kako izostanak razumijevanja pojma “digitalno” vodi u različite manifestacije kognitivne vulgarizacije postojanja (sharing is caring). Naime, tek kada se ekonomija “osunčanosti” punkom pod komandom algoritamskih mašina razumije u njezinom izvornom kodu (digitalni kolonijalizam nije represivan već zavodljiv) možemo dokučiti zbog čega ne živimo orvelijanski svijet kontrole uspostavljen pod prijetnjom boli već huxlijevsku vrlu pokornost kontroli koja administrira užitak. Pojam post-digitalno, koji već duži niz godina fluktuira na marginama kritičke teorije interneta, stoga može poslužiti kao početna pozicija otrežnjenja, signal tranzicije u lunarna skrovišta otpora. Koncept post-digitalnog se počeo razvijati početkom ovog milenija i to ne iz “tvrdih nauka” (računarstvo, inžinjerstvo itd.) već u okrilju umjetnosti, humanistike i društvenih nauka kao transdisciplinarni flux koji “pruža grane” prema svih drugim istraživačkim poljima i disciplinama. Prema riječima Petra Jandrića “postdigitalno je ruptura u našim postojećim teorijama i njihov nastavak”. Prvo pominjanje ovog pojma se vezuje za Kim Casconea (kompozitora elektronske muzike i dizajnera zvuka u djelima D. Lyncha “Twin Peaks” i “Divlji u srcu”) koji je još 2000. godine u svom članku pod nazivom “The Aesthetics of Failure: ‘post-digital’ tendencies in contemporary computer music’ potvrdio tezu čuvenog Nicholasa Negropontea (suosnivača MIT Media Lab-a, jednog od najrenomiranijih futurologa) kako je digitalno, svojom sveprisutnošću u našim svakodnevnicama, dizajnirano za nevidljivost i banalnost. Drugačije govoreći, postdigitalno se pojavljuje iz odsustnosti, u demistifikaciji digitalnog normativa. Izbjegavanjem čvrste metodološke odrednice (“postdigitalno je teško definiriati; nuredno; nepredvidivo; digitalno i analogno; tehnološko i netehnološko; biloško i informacijsko;) se međutim ne želi implicirati postmoderni epistemički relativizam “anything goes” već isprovocirati dijalog kritike digitalnog doba koju obilježava supremacija artificijelnog, kvantificiranog, automatiziranog, autonomiziranog. Za otkrivanje ljepote u kolapsu, možda je i najmanje bitno kakvim ćemo se imenom služiti. Postdigitalni punk možda zvuči dobro, ali intenzitet njegove žestine će biti moguće osjetiti tek kada uslijedi egzodus sa plafromi društvenih medija, kada adaptacija više ne bude opcija.
Sarajevo, juli 2023.
IZVORI:
- Barbrook, R., & Cameron, A. (1996). The Californian ideology. Science as Culture, 6(1), 44–72. https://doi.org/10.1080/09505439609526455
- Cascone, K., Jandrić, P. The Failure of Failure: Postdigital Aesthetics Against Techno-mystification. Postdigitital Science and Education 3, 566–574 (2021). https://doi.org/10.1007/s42438-020-00209-1
- Han, B.-C. (2017). In the Swarm: Digital prospects. Cambridge, MA: The MIT Press.
- Jandrić, P., Knox, J., Besley, T., Ryberg, T., Suoranta, J., & Hayes, S. (2018). Postdigital Science and Education. Educational Philosophy and Theory, 50(10), 893–899. https://doi.org/10.1080/00131857.2018.1454000.
- Joler, V. (2020). New extractivism: An Assemblage of concepts and allegories. [cited: 2022–01–18]. Available at: https://extractivism.online/
- Joler, V. and M. Pasquinelli (2020). The nooscope manifested. AI as instrument of knowledge extraction: Visual essay. KIM HfG Karlsruhe; Share Lab. [cited: 2022–01–18]. Available at: http://nooscope.ai
- Konoir, B. (2020). The dark forest theory of the internet. Pittsburgh and New York: Flugschriften. [cited: 2022–01–18]. Available at:https://fl ugschriftencom.fi les.wordpress.com/2020/07/fl ugschriften-6-bogna-koni-or-the-dark-forest-theory-of-the-internet-v.2.pdf
- Lovink, G. (2022). Extinction Internet: Our Inconvenient Truth Moment. Amsterdam: Institute of Network Cultures.
- Lovink, G. (2019). Sad by design: On platform nihilism. London: Pluto Press.