Ko je Uma Nea Zaimović
Zavisi ko pita? (smijeh)
Ko me zna, zna da sam ja beskonačno puno stvari odjednom.
Jednostavno da te pitam, zašto si odabrala skejt?
Skejt je odabrao mene. Haha, ne mogu da vjerujem da sam to rekla. (smijeh)
Nisam birala između drugih sportova, najviše mi se sviđala ideja odgurnuti se na četiri točka.
Kako si počela voziti skejt?
Mama je u 80-im vozila skejt i podržala me da vozim. Ona mi je kupila prvi skejt u Turbolimaču kad sam imala 7 godina. Mislila je da njena jedina kćerka, ako želi, treba da vozi skejt. Tada naravno, nisam znala ništa o skejt kulturi, nego sam samo vozila tu spravu.
Prelomni događaj kada si počela aktivnije voziti?
Kad mi je bilo 16, došao je Skate Crew u Sarajevo – Calling all skaters, i oni su napravili skejt event za žene u Hastahana parku. Ja sam to vidjela na nekoj socijalnoj mreži. Nije mi bilo dobro koliko sam se obradovala. Odjednom skejt -i to za žene! Ukazala sam se tamo, naučila prvi trik i upoznala super ljude. Tu sam upoznala i Sulju i Adema.. i koga još…
U pitanju je io event -Girl skate lessons – za žene – jer su žene u Sarajevu nažalost obeshrabrene da voze skejt. Tu sam stekla ideju da mogu raditi trikove. Ono, wow mogu ja da radim trikove. Nije to samo u igrici Tony Hawk.
Omiljeni trik?
Kick flip – zato što je najbolji osjećaj kada razumiješ taj trik i kada ga uradiš pravilno. Volim cijelu fiziku iza tog trika. A usputni trik je frontside showitz.
Prvi put kad sam čula za tebe 2019., uradila si film o skateboardingu, tj. o nedostatku skejt parka. Kasnije je taj film prikazan na SFF-u. Reci mi nešto o tom iskustvu?
Ja sam uvijek nosila neku vrstu bijesa zato što druga djeca imaju razvijenu skejt kulturu, a mi s postratnim mindsetom nemamo. S filmom sam htjela pokazati kako će skejteri uvijek naći mjesto za skejt i da mi unatoč manjku infrastrukture skejt parka itekako imamo skejt scenu, iako smo nevidljivi. Cilj filma je bio da se pokaže da itekako postoji skejt kultura u Sarajevu i da smo neustrašivi, kao i to da vozimo po najskejči mjestima (npr. po bob stazi).
Mi smo street skejteri, jer ne možemo da budemo ništa drugo. Skejt park je sve oko nas.
Da li ti muši skejteri ikada idu na živce? Da li te podržavaju?
Ne nerviraju me. Ne što se tiče skejta. Oni su mi kao braća. Uvijek su se jednako ponašali prema meni kao prema početnici kao i prema nekom dječaku početniku. Uopšte nije bilo bitno to što sam djevojka, i na kraju dana smo se uvijek voljeli družiti svi skupa. Uvijek su me tretirali kao prijateljicu i suskejterku.
Šta bi savjetovala djevojčicama koje žele da voze skejt? Nekoj djevojčici koja prvi put staje na dasku.
Rekla bih joj da ne gura mongo, nego da stavi nogu naprijed i da piči. Ne bih joj rekla ništa drugo, ili ništa više nego dječaku. Boriće se za sebe tako što neće samu sebe gledati kao djevojčicu na skejtu. Svi smo jednaki u skejtu.
Šta je nešto što posebno voliš kad je u pitanju skejt?
Osjećaj kad sletiš trik. Odnosno, osjećaj kad razumiješ neki trik kako radi. Kad ti je fizika jasna – odnos tla, rotacija skejta – to je najbolji osjećaj.
Najbolje tene za vožnju?
Janoskice.
Da li si imala ženski uzor koja je vozila skejt?
Pratila sam skejterice, npr. Cata Diaz iz Barselone mi je ikona street stila, ali uzore nisam imala dok nisam lično upoznala svoje prijateljice skejterice i one su mi najdraže: Rebeka iz Zagreba – moja najdraža skejterica, Lea – moja najdraža skejterica iz Amsterdama, i Varvara iz Sarajeva. Uzori su mi, jer uvijek ima nešto da naučimo jedna od druge.
Šta misliš o tome što je skejt postao sport?
Olimpijsko skejtanje je super za rušenje stigmi o skejtu, ali skejt je mnogo više od toga – skejt je prijateljstvo, kolegijalnost – i nazvati ga sportom je samo jedan majušni fragment od toliko toga šta skejt jeste i šta predstavlja.
Nešto za kraj?
Ne trebamo pričati kako nema skejt scene u Sarajevu. Trebamo baciti taj narativ u smeće i početi podržavati scenu.