Ovaj članak je začet kao produkt ljutnje na manjkavost sarajevskog klabinga. Na kraju je postao nešto drugo.
Tužno mi bijaše kad se zatvorio Pussy Galore, a prije toga i Bock, opcije su se počele sužavati. U međuvremenu sam otišla u Zagreb studirati. Prošlo je šest godina, k’o treptaj oka, no kad sam otvorila oči nisam zatekla ni Kriterion, Underground, ni Markie. Ne bi ni Rock Theatra. Pink Houdini eno zjapi prazan, čeka ne bil neko naišao da mu stidljivo šapne da je mala sarajevska 8 km. Kino Bosna gori uz zvuke sintesajzera i sijevanje butina– a nekad središte sarajevske alternative. Pitala sam se ko to ubija sarajevsku scenu, sluteći odgovor – mi, letargični, apatični, laki na prihvatanju lošeg, neobrazovani, nesvjesni, bla bla i svi ostali epiteti koji, shvatit ću kasnije, apsolutno ne mogu opisati složenost ljudske stvarnosti.
Odlučila sam razgovarati sa osobama koje ne pretpostavljaju, nego znaju. Osobama koje su držale klubove: Sanja Deaković (Pussy Galore) i Oliver Dujmović (Bock).
Kako to obično biva, dolaskom do novih perspektiva i informacija mijenjaju se mišljenja. A kako je rekao jedan vrli poznavatelj života: „Jebeš čovjeka koji ne može promijeniti mišljenje.
Kroz razgovor s ljudima koji su držali kultna mjesta u ovom našem šeheru, shvatila sam da je publika, i ako ograničenije platežne moći, i ako sa nerafiniranim pojedincima, i ako zaista ponekad apatična nije tačka razdora, naprotiv. Kao što je za Punkuru rekla Sanja; „Publika postoji, Pussy je uvijek bila puna, a i publika se obrazuje ako im imaš što ponuditi.“ Iz perspektive gosta, koju sam zadržala evo dok je nisam krenula preispitivati, najdestruktivnije za te lijepe priče činili su mi se pojedinci koji su u elektronskoj sceni vidjeli background noise za manifestiranje mržnje, nasilja i samoprezentaciju ojađene moći. Bilo je toga, pa i ne tako rijetko. Kroz razgovor sa Sanjom i Oliverom shvatila sam da su ti problemi grdi, ali rješivi, više anomalije nego pravilo. I da ih se tako živo sjećam jer su bili rijetki..
Iznenađena brzim obaranjem moje pretpostavke o publici – bilo ovoj destruktivnoj ili apatičnoj- kao krivcu, prođe me nekako i ljutnja. A A Ali.. Strukture općenito. Korupcija, reket, stranački momenti, policija, sama učmalost vazduha u ovoj kotlini među političkim, ovaj, planinskim masivima. Razgovor sa Sanjom baš me izokrenuo, skontala sam da postoji i taj dio sante leda još duboko ispod površine. Imala sam osjećaj da sam otvorila Pandorinu kutiju, samo zagrebala taloge svega što nevalja ispod kojih se krije gnjila suština jednog tužnog društva. Da je barem do publike, bar bi publika birala. Ipak, Sanjina borba nije bila s tržišnim zakonima, već borba s vjetrenjačama. Sve ono što je trebalo da štiti našu Pussy, ne samo da je nije štitilo nego sustavno ju je ubijalo iz osobnih interesa s pozicije moći. Čista personifikacija feminicida i patrijarhata na strukturnom nivou.
Ironično sam si nasmijala kako sam očekivala neki jednostavan odgovor na pitanje zašto je Pussy rekla zbogom. Kao konkretan događaj, svojevoljnu odluku, financijske prepreke, nešto kao uobičajeno. Ako prenesem Sanjinu ispovijest “najljepšeg i najtežeg perioda”njezina života, kakvim ga naziva brz potrebe za reprizom, zagazit ću daleko izvan teme klabinga.
Ipak, kad ne promatran Pussy u vakumu, već u Sarajevu u kojem stvari ne gube u masi, činjenica da je gej klub, u izlogu – na sred Čaršije kojom su tada upravljali ljudi danas na optuženičkoj klupi, uz elektro sihir koji se stapa sa zvukom sabah namaza, i to koji je držala splićanka – uopće uspio 4 godine opstati, iskreno zvuči sci fi. “Dobra stvar u Sarajevu, što uz malo love možeš otvoriti nešto svoje, pa do kad ide.”
Ipak, svaka problematika ima svoju ciljnu grupu. Baš kao što je Sanja rekla, da je Pussy držao neki sarajlija sa vezama i vezicama mozda bi jos plesala. Sada je zgodno spomenuti Bock, još jednu ugaslu zvijezdu na sarajevskom nebeskom smogu. Bosanski omladinski centar kulture Oliver Dujmovic pokrenuo je 1993, da, u jeku rata. Pune 23 godine, u Musali su potencijali sazrijevali u kvalitetne muzičare, ili nisu, kako kaže Olja: “Niko nije imao obavezu da uspije.”
Oliver u presjeku povijesti Bocka i prepreka u pisanju te povijesti nije naglašavao, pa ni spomenuo ono što je Sanji bilo ključno i isključivo za gašenje kluba. Oliver je imao dobru pozadinu u Sarajevu, širok socijalni kapital i duboko saznanje o srži funkcioniranja ovoga grada sa svim svojim nepisanim pravilima. Kakva god da su bila, on je play along, nekako pronalazeći kompromis između svog interesa (ujedno interesa umjetnika i publike) i realnog stanja grada. Vrlo je to uspijevao za vrijeme rata, organizirajući i Rock under the siege, kako neće za vrijeme nečeg nalika na mir.
Bila mi je draga jedna anegdota, koja je možda i odaje taj simpa vajb jer ju je preživio i prenio anarhista, osoba koja dobro pliva vodama bezakonja jer zna da je bezakonje, kako kaže, “zakon jačega”. Naime, za organiziranje gej partija u Bocku, postojala je jedna hostilna prepreka – antigej grupe, nebitno kojeg predznaka. Oliver je shvatio da je vođa čitave anti priče čovjek kojem je pomogao da se skine sa heroina, i ovaj, svjestan koliko mu je valjo ušao je u pregovore raspodjele teritorija. Tako je gej populacija dobila dvije ulice gdje i klub gdje su se mogli osjećati gotovo sigurno. Zakon u praksi to do tad nije osigurao, ali eto nečija dobrota nekome u nekakvoj prošlosti, pronicljivost za detektirati s kim razgovarati i malo diplomatije značila je biti jači, i taj put zakon jačeg je zaštitio slabije.
Oliver je znao da određeni bendovi koji su rasli i/ili rađali se u Bocku, istovremeno i produkcijskoj kući nisu imali taj parali momemat. Njihova publika bila je kisik dovoljna da održi vatru benda, ali nedovoljna doza od koje je morao disati i Bock u čisto egzistencijalnom smislu. Tako je Olja manevrirao od jednog komercijalnog benda kao što je bio Knock Out održavati Bock i četiri benda: ****. “Za taj posao morao si imati čupave tabane.”
Kada sam pristupila Oliveru s pitanjem o uzroku manjkavosti prostora za sarajevski alternativni izražaj, prvi problem koji je detektirao jeste samoodrživost takvih mjesta. Međutim, iako uz ogroman entuzijazam, hustle sa strane i mnogo rada, Bock se održao 16 godina. Kroz razgovor, naveo je još poneke probleme kao što su besparica omladine, sarajevska epidemija speeda gdje 16 ljudi stoji ispred wca s naručenom čašom vode i u konačnici – osobno zasićenje. Posljednjih šest godina klub su vodile kćerke Hana i Ena, obje uspješne umjetnice koje su odlučile krenuti novim putem – svojim putem. U konačnici, nisam dobila dojam da Bock više ne postoji zbog određenog problema, već da je jednostavno kao period života njegovih rukovodećih završio. Bi li i dalje postojao da su okolnosti bile drugačije, odgovor je koji leži u nekoj paralelnoj dimenziji i ne vrijedi špekulirati.
Na nekoj nekonzistentnoj vremenskoj lenti ovo je trenutak kad sam postala neizmjerno sretna. Sva ljutnja koju sam imala zbog vlastite prozivke sarajevskog alternative kao manjkave, koja me ponukala da pišem ovaj članak transformirala se u neizmjeran optimizam. E sada kako me je spoznaja o strukturalnim nepravdama, bezakonju i epskim naporima potrebnim za održavanje takvih mjesta učinila optimističnom?
Sarajevske prilike za pokretanje i održavanje priča kao što su Pussy i Bock, nedvojbeno su surovije nego u prosječnom europskom gradu. Činjenica je i da nema dovoljan odabir mjesta da se u potpunosti zadovolji jedan prosječan kozmopolita. No, uvijek postoje natprosječni ljudi koji nekako uz sve to nalaze način da ovom gradu pruže takva mjesta, i da je sasvim prirodno da prestanu davati kad im sve to skupa postane smor. Druga strana novčića kojem je na jednom naličju entuzijazam svakako je zasićenje. No, umjesto da prostor dajemo svim demonima ovog, ili svakog grada trebamo ga dati ljudima poput Sanje i Olivera, onih koji su nešto stvorili i stvaraju, što na kraju i je ideja Punkure.
U čežnji za vremenima kad balans između danog i dubivenog dovoditi do sporijeg zasićenja, prosto je nevjerojatno što se uvijek nađu čupavi tabani da povedu Sarajevo u ples, stvaranje i izražaj. Neizmjerno je zadovoljavajuća činjenica i što publika nije točka razdora – već spajanja. Drago mi je znati da su i Oliver i Sanja zadovoljni onim što su učinili i da je to bio lijep period njihova života. Užitak je bio otići u novootvoreni DKC, popiti pivo i vidjeti lijepu energiju rađanja nečeg novog. Super je što je u klubu Frka trance party (prezirem trance, ali mora postojati!). Obožavam što su Nina i Adrian pokrenuli ovu novinu gdje mogu srati o svemu tome.
Ono što mi možemo uraditi kao publika jest da osvijestimo da svaka kupljena piva u nekom klubu podržava rad tog kluba., svaka kupljena ulaznica podržava rad tog umjetnika, i da nam u okviru svojih mogućnosti to ne bude mrsko.
I na kraju dana, ja sam žena zaglavila u perspektivi sarajevske prošlosti, I Sanja i Oliver su svoje klubove zatvorili prije skoro 10 godina. Možda su sve to stari problemi za sarajevske nove godine? Bilo bi lijepo to istražiti.