Prilazeći Saši Džini i Akademiji likovnih umjetnosti prvo što primijetim na njemu je fluorescentna majica na kojoj je veliki fildžan; Sašin logotip. Fluo zeleni print. Baš dobar.
Nakon uobičajenih pitanja „Šta ima… Šta ima“ i priče o majici, prelazim na pripremljena pitanja za Sašu i njegovo carstvo koje se zove Fildžan pun opskurnosti!, a koje, ispred Akademije, postoji već sedam godina, a danas servira „manje poznatu krišku sarajevskog života“.
JAVNI PROSTOR / ULICA
Punkura*: Od kuda naziv Fildžan pun opskurnosti?
S.DŽ.: Ja volim stvari koje su non stop neobične, anegdote koje su zanimljive, opskurne i bizarne. Kvalitet anegdotalnog pričanja mi je jako važan. Fildžan je ta dimenzija Rajvosa, savremeni islam; više je vajb nego nešto definitivno.
Ima i ta pripovjedačka dimenzija oko fildžana… Fildžan je predmet preko kojeg priče nastaju kada sjediš na kafi…
Punkura*: Kažeš kako je “Fildžan opsukrnosti tvoje carstvo”. Objasni mi to, malo.
S.DŽ.: Cijeli proces od pisanja do distribucije je iz mog Fildžan carstva. Imam neovisnost i slobodu da radim samostalno šta hoću i ne radim kompromise. Nema sukoba mišljenja (osim u mojoj glavi). Ako si sam na ostrvu odma’ si car. Ja to zamišljam tako, kao carstvo. Da je k’o fildžan, opet je moje.
Punkura*: Kako si se odlučio da izađeš sa svojim knjigama na ulicu?
S.DŽ.: Počelo je sve od mog pagea na facebooku gdje sam objavljivao kratke priče i nekako se to svidjelo nekoj grupi ljudi. Tad nekad sam upoznao Borisa Lalića koji je godinama distribuirao svoje knjige ispred Akademije. Boris me ohrabrio i motivisao da s njim izađem na ulicu.
Punkura*: Da li to što si ispred Akademije likovnih umjetnosti toliko godina utiče na tvoj rad?
S.DŽ.: Ja imam jednu vrstu privilegije koju drugi pisci nemaju, a to je da mogu direktno slušati mišljenja čitalalca.
Punkura*: Opiši mi svoje prvo iskustvo izlaska na ulicu. S kojom knjigom si prvi put izašao na ulicu?
S.DŽ.: Dan danas se nisam lišio te blamaže sjesti na ulicu i prodavati knjige. Izaći na ulicu je posebna dimenzija ofiranja. Prvi put kad sam sjeo, nakon pet minuta, prišla mi je žena/muslimanka, pokrivena, i kupila knjigu. Zbirka horor priča Srce od plastike na naslovnici je imala ilustraciju djevojke koja se guši u kesi. I tu knjigu je kupila žena koja je pokrivena. Ona je kupila knjigu, a ja sam se iznenadio koliko imam predrasuda, jer sam bio mišljenja da tu knjigu nikada ne bi kupio/kupila neki vjernik/vjernica. Tada sam ipak vidio kako je ovo grad, koliko god da je mali, ipak ima kozmopolitski pogled.
Punkura*: Voliš li bit’ ovdje?
S.DŽ.: Ne volim. Ovo je dno kace. Nije ovo nešto što je super. Ovo je najbolje što ja mogu. Ja nemam nikoga u ovom gradu, nemam nikakvih konekcija, ne laktam se, ne stajem nikom na žulj. Nisam ni u kakvom udruženju, ni u kakvoj političkoj partiji, niti sam dio ikakve grupe. Sam sam ovdje, i to je to.
Punkura*: Opiši mi svoju trenutnu percepciju ulice?
S.DŽ.: Ja ulicu nikom ne preporučujem. Ja ovo radim samo zato što volim pisat’ i volim da to ljudi čitaju. Iz čistog zadovoljstva i to radim pod svaku cijenu. A, ovo je ogromna cijena. Biti na ulici po 8 sati 6 godina. To ti je ono; piša ti se svaki pas, ljudi te gledaju k’o dio prostora, sješće ti na knjige, šutnut će ti knjige, pljunut’… Apsolutno ono, ti ovdje nisi nikakav faktor. To je ono, što je meni pošteno, ulica je svačija. Bukvalno može svako doći i sjesti na kofer, pored kofera, nije važno. Ovo je toliko njegovo koliko i moje. Nije moja, nije tvoja, nego zajednička. Zato je ulica najgora, jer nije tvoj prostor, nego svačiji. Ljudi su indiferentni, ti si ovdje k’o panj. Svejedno im je, a što više vremena prolazi sve više nalikuješ na skulpturu, ili nešto što stoji tu bezveze i vazda.
Punkura*: Jednom si mi rekao da ste ti i Boris zamišljali ovaj dio ulice pun radova i ljudi koji koriste ovaj dio ulice za promociju svog rada…
S.DŽ: Bilo bi idealno, da ovo postane neki ulični Art bazar. Ne mogu zamisliti bolje nešto za uličnog prodavca nego da nas je više. Ovako kad si sam, djeluje kao da nešto prosiš. Tako to većina doživljava.
Prezentacija je glavna stvar u očima svjetine. Ako ja imam radnju i prodajem knjige normalno da ću imati veći kredibilitet da privučem nekoga. Ovako kad ja to sam radim na ulici to djeluje neozbiljno i amaterski. Postavi se pitanje, „ako je vrijedno, što nije u knjižari ili prodavnici, nego je na ulici“, što oni dalje zaključuju da nije vrijedno. Ulica je dno.
Punkura*: Očito je da ti dekonstruišeš ideju da nešto što je na ulici nije vrijedno…
S.DŽ.: Ja ne romantizujem ulicu. Da ne pretjerujem s negativnošću, tu je i veliki broj anegdota, uglavnom smiješnih koje ti mogu ispričati.
Punkura*: Hajde…
S.DŽ.: Evo jednom, ti možda njega i znaš, neću ti reći ko je, ovisnik je… I, jedan dan on se pojavio ovdje sa svojom kućnom bibliotekom. Ja sam prodavao ovdje, a on je iznio svoju biblioteku pored… I nađem ja među njegovim knjigama Tolkien Hobbit-a za 5 maraka, kupim ga… Nas dvojica smo se tu nekako spojili, uzmem nam neke sokove… A ovdje su neka tri čovjeka brala dud… I silaze njih trojica i jedan od njih zagleda moje knjige i vidi knjigu o Jugoslaviji i kaže: „Ovo u moju kuću ne bi ušlo nikad! Ovo nema šanse da bi ušlo na moja vrata!“
Ja ono ništa, slegnem ramenima, navikao sam da mi kaže ko šta hoće, mislim, svejedno mi je. A, on, taj momak, što je tu bio, uzvrati njemu:
„Šta?! Sad vam ne valja Jugoslavija, nekad vam je valjala?!!! Prvo ste se klanjali jednom, a sad se klanjate trojici!“
To je bilo tako smiješno i neočekivano. Tu je stala sva rasprava. Praktično ih je otjerao. Postao mi je još veća legenda, jer mi je stao u odbranu. Onda je izvadio neku preludu praćku, nikad nisam vidio tako preciznu praćku, koja je čak imala i vaser vagu, i proveli smo dan šicajući kamenčiće po Miljacki.
Punkura*: Koliko te inspirišu takvi likovi i susreti za likove u tvojim knjigama?
S.DŽ.: Ja sam na ulici izgubio sve predrasude prema ljudima. Skontao sam da je sociologija na granici fikcije. Toliko su ljudi unikatni. Toliko različitih mišljenja na istu stvar. Ne mogu da nađem uopštenu zajedničku nit koja povezuje sve ljude, to bi mi olakšalo kao trgovcu, ali oni su tako različiti.
Fascinira me koliko je stvarnost kompleksna i koliko su ljudi kompleksni i koliko ih ne možeš gledati kao neke velike cjeline.
Punkura*: Da li ti to pomaže u pisanju?
S.DŽ.: Naravno. Knjige su jedna inspiracija, ulica i ljudi s ulice druga.
STIL / KNJIŽEVNOST / STIL
Punkura*: Reci mi nešto o romanima i knjigama koje si objavio?
S.DŽ.: Prve knjige su bile dvije zbirke kratkih horor priča; prva Srce od plastike, potom Mrtvačke mrlje, onda idu samo romani Šejtanov goblen, Električni okean, U čarobnjakovim šeširima, Jugoslavija 2080 i Gasulhana.
Punkura*: Odabrao si žanr koji nije uobičajen za naše prostore. Zašto?
S.DŽ.: Ne mogu reći da sam odabrao žanr. Ja lutam žanrovima. Prve tri knjige su žanrovski horor, onda Električni okean, U čarobnjakovim šeširima i Jugoslavija 2080 je naučna fantastika, a Gasulhana je slice of life. Prešao sam iz fantastike u neki svakodnevni život. U ovom slučaju, život metalaca u Sarajevu. Tako da kroz cijelo moje pisanje i rad je taj život običnih ljudi, radnika, prosječnih ljudi s naglaskom čovjeka iz Sarajeva.
Punkura*: Šta tvoj posljednji roman – Gasulhana – razlikuje od tvojih drugih knjiga/romana?
S.DŽ.. : Gasulhana je prva knjiga koja nije fantastika. Ona je smještena u relanost i bavi se specifično sarajevskim metalcima i metal scenom u Sarajevu koja je nekad postojala. Sad je ta scena puno skromnija, ako ikako i postoji. Priča je smještena u realni ambijent, ali je priča izmišljena, likovi su izmišljeni, taj bend koji se zove Gasulhana je izmišljen, ali s arhetipima likova iz metal svijeta. Kako se ljudi ponašaju, kakvih ima vrsta, tipova. Ovo je više kriška života, to mi je najbolji opis za ovu knjigu. Nešto što je tu u Sarajevu, ali većina ljudi nije znala ni da to postoji, to je toliko marginalizovana grupa ljudi, to ne broji više od 200 ljudi u cijelom gradu i niko za njih ne zna, a mislim da je burna grupa ljudi. Pravo je zanimljiva i interesantna, i čak sam i vidio preko knjiga, ljudi koji su čitali Gasulhanu, a nemaju nikakavu predstavu o metal svijetu, da im je bila interesantna.
Punkura*: Možemo li reći da svjedočimo tranziciji tvog pisanja iz sci-fi do Gasulhane – manje poznate kriške sarajevskog života?
S.DŽ.: Tranzicija se desila spontano, nisam je planirao. Samo su se pojavili likovi o kojim bih želio pričati i napisati priču. Totalno je spontano. Pišem iz totalne strasti. Dobijem neku viziju/ideju, to mi postane uzbudljivo da razrađujem, po čitav dan razmišljam o tome i pišem.
Punkura*: Da li je ovdje pišeš (ispred ALU)? Reci mi nešto o svom procesu pisanja, izdavaštvu, marketingu…
S.DŽ.: Treba mi određeno vrijeme da napišem knjigu, pola godine do godinu i pol.
Pišem ovdje, pišem u tramvaju, pišem kući, na mobitelu, u svesci, šta god mi je pri ruci kada sam inspirisan. Kada to završim ide prelom, ilustracija, naslovnica. U početku sam ja više ilustrov’o knjige, poslije sam dao prijateljima da to rade… Šejla mi prelama sve knjige.
Idem u štampariju, odštampam knjige, ja uložim pare… Ne ganjam nikoga, ni državne fondove, ni vladine, ni nevladine. Nikakve fondove ne ganjam, sve je iz mog džepa, tako da sam puno slobodniji. Ja stojim iza svega. Nemam nikakvu odgovornost prema drugima, samo prema sebi.
Sljedeći dio je distribucija, a distribucija je na ulici.
ŽENSKE PROTAGONISTKINJE U PRIČAMA / FEMINIZAM / GASULHANA
Punkura*: Tvoj glavni lik je metal princeza Belkisa, djevojka. Je li i to malo drugačije od prošlih romana, priča, zbirki. Koliko sam skontala, i prije si uglavnom imao muške protagoniste, jesi li?
S.DŽ.: Pa, nije. U Jugoslaviji 2080 je isto jedan od glavnih likova djevojka Ogi. U U čarobnjakovim šeširima jedna od glavnih likova je Neđla i ova starija nana. Znači, ima ženskih likova koji su glavni. Nije sad ona eksluzivno.
Ali jeste specifično za Gasulhanu zašto je tu ženski lik, među glavnim članova benda, neko ko je u tom svijetu virtuozni svirač.
Metalci koliko god da ljudi zamišljaju da je otvoren svijet, širokouman, nije toliko, žene u metalu su i dalje malobrojne, sve je više njih, ali je to nekako više muška stvar bila, što se meni nije toliko sviđalo, i kad je tu žensko onda je tu skepticizam oko toga, „kakva ona i gitara…“, što se meni ne sviđa. U zadnjih nekoliko godina primijetio sam da žene u metal svijetu metal gitare baš haos prave, vidio sam virtuoznih sviračica na sve strane i to me inspirisalo, što ne bi sad ženskog lika, baš će biti pravo osvježenje u tom svijetu koji je dominantno muški.
Punkura*: Jesi li feminista?
S.DŽ.: Ja sam pro feminizam. Sve što feministkinje žele i ja želim, ali mislim da jedino žene mogu o tome autentično pričati.. Ja sam čitav život gledao ljigave muškarce i to društvo, taj toxic masculinity koliko god da je taj termin izlizan ja sam to primijećivao cijelog života i to mi je bilo toliko gadno.
Pojava feminizma i to da je narod postao osvješteniji, meni je lično pomoglo u smislu da ja nemam teret šta je tradicionalno bilo šta se zahtijeva od muškarca: budi protektiv, čuvaj ženu, ona u kuhinji, ti radiš, snaga fizička, teretana, automobili, sport… Meni je to bilo ono, meni se ovo nimalo ne đasvi. Ne želim ovo. Cijeli život sam im’o taj pritisak dok se nisu pojavile takve struje feminizma gdje sam vidio ovi likovi su ba niđe veze, oni su robovi odvratne te tradicije, a ja sam totalno suprotno od toga, tako da je feminizam pomogao muškarcima koji se ne osjećaju nimalo tako, kojima je to pritisak.
SURADNJE / STRIPOVI
Punkura*: Reci mi nešto o suradnji na stripu Željezne zvijeri? Na temu gigantskih fabrika kroz period jugoslovenskog socijalizma i do sloma ovog i postocijalističkog i kapitalističkog perioda.
S.DŽ.: To je super jedan projekat koji sam radio i radim još sa tim timom ljudi o bh. fabrikama koje su nekad bile giganti jugoslovenske industrije, a sad su postale praktično groblja toga. To je HAK, to smo prvi strip radili, to je o fabrici HAK iz Tuzle koja koja je super opasno mjesto, nešto nalik na Černobil, i može doći do velike ekološke katastrofe. Nešto što je prije bilo najveća hemijska industrija iz Jugoslavije koja je izvozila i bila svjetski poznata. Sad izlazi, završili smo Marko i ja, novi strip o GIKIL fabrici, Koksari u Tuzli/Lukavcu.
Sve su priče iste oko tih fabrika, ex-yu fabrike koje su držale svu industriju na svojim leđima. Kako je završio komunizam, završio je komunizam za sva vremena, tranzicija na taj neki kapitalizam, privatiziranje, i od tog privatiziranja pljačka, doslovno rezanje fabrika, prodavanje starog željeza, uništavanje konkurencije i ćao.
Punkura*: Zvuči kao neka metaforična priča kako ostaje sve nezbrinuto i izlazi na površinu taj društveni toksin…
S.DŽ.: Stoji i društveni i stoji pravi ekološki. HAK ima problem sa neadekvatno odloženim hemijskim materijalom. Od hlora do kruksa i tih nekih hemikalija koje su super opasne, ono živa pluta tamo po njihovim rijekama. Sad isto radim za banjalučki Incel koji je isto super opasan zbog hemikalije piralen. Super kancerogeno ulje koje može nanijeti užasne posljedice, pogotovo ako ode dalje u ekosistem, posebno u rijeku. Incel jedna od najvećih industrija Jugoslavije, sad se to raskomadalo na sve strane.
Radim strip oko Incela.
Punkura*: Obzirom da se dotičeš društvenih problema kroz svoj rad, smatraš li se aktivistom?
S.DŽ.: Nisam aktivista. Ja sam za to plaćen. Meni je drago. To je idealan posao. Društveno koristan. Pišem stripove o problemima u državi, ali je za pare, i ne mogu reći da sam aktivista. Ne želim da kažem da sam aktivista, jer sam za to plaćen. Nisam samonicijativno otišao tamo.
Punkura*: Tvoji crteži su narativni. Ti si master grafike?
S.DŽ.: Ne pričam te školske stvari. Ja se malo stidim toga.
Punkura*: Kako ti je spojiti ta dva medija?
S.DŽ.: Likovna umjetnost, dok sam je radio, bila je narativna. Uvijek sam htio ispričati neku priču kroz sliku. Nekako je odatle krenulo, fali mi još nešto, fali mi još veća širina za narativ, što je naravno, književnost je idealna stvar za to… I kad sam to kren’o i kad je to kliknulo, vidio sam čak i privlačim pažnju s ovim. Vidi nekom je ovo interesantno, ja mega uživam, nisam nikada toliko uživao u nekom radu. Kako su godine prolazile, sve sam više privlačio pažnje… Bilo je, ja ću se sad ovim baviti, ovo je nešto najinteresantnije što sam radio.
Punkura*: Zašto si upisao onda ALU, a ne književnost?
S.DŽ.: Zbog toga što sam uvijek bio vođen strašću.
Razgovor je prekinuo Edo Makedo koji se došao pozdraviti s nama. Svakako smo bili na kraju. Tokom intervjua su prošla tri vatrogasna vozila. Taj dan je u blizini gorio sprat KPZ Sarajevo…