U ovakvom društvu umjetnost bi se trebala svesti na minimum
“Dragi prijatelju, oboje smo se jako radovali ovom intervjuu, a ja smatrala ovaj razgovor vrlo vrijednim i značajnim. Jedva sam čekala da ti ga pokažem. Nažalost, nisi poživio dovoljno dugo da pročitaš napisano i ostao je naš posljednji.
Otac je izgubio sina, prijatelji/ce druga, djevojka momka, ulice svjetskog boema, a Sarajevo svog najoriginalnijeg slikara.
Zauvijek ćeš živjeti u svojim slikama i našim srcima.”
Kolege/ice za Kenana kažu da je on neposredan u svom umjetničkom izrazu i da ga od drugih sarajevskih umjetnika/ca razlikuje to što nije proračunat i što sve što radi, radi direktno iz srca i bez predumišljaja.
On je definitivno jedan od najpersonalnijih umjetnika koje je Sarajevo ikada imalo, a nama je imponovalo razgovarati s ovim neobičnim individualcem.
Što Kenan ima da kaže o sebi i svijetu koji ga inspiriše, možete saznati u razgovoru koji smo spontano, kako samo i može s ovim slobodnjakom, uradili tokom jednog salonskog druženja kod prijateljice Smilje.
Razgovor nije bilo moguće otipkati u formi čistog intervjua, tako da ćemo pokušati da što autentičnije izvornom razgovoru prenesemo isti kako znamo i umijemo 🙂
Kenan Abaz izbjegava da za sebe kaže da je umjetnik; umjesto toga govori da se bavi umjetnošću, a sebe ne smatra slikarem, nego posmatračem…
Mi znamo da je Kenan Abaz za Sarajevo neobično zanimljiva pojava, da je studirao umjetnost u Sarajevu i Italiji, te da njegova izuzetna slikarska ostvarenja nisu nikoga ostavila ravnodušnim.
OBLICI I EMOCIJE
Kenan mi je jednom prilikom rekao da je on “poznavatelj ljudskih osjećanja”, a na moj komentar kako kroz slikarstvo “daje oblik emocijama” odgovorio je: “Ne mogu ja uobličiti emociju, nisam toliko moćan, ali pokušavam dati emociji ono što mogu; ono što ne mogu dati emociji je obećanje. (…) Ne dajem ja oblik, emocija daje oblik, ja ne znam kako će to izgledati. Iz tog razloga želim da to ljudi vide. Kad ljudi vide, oni osjete, ožive…” …
Punkura*: Šta su emocije za tebe?
Kenan Abaz: Emocije bi trebale da budu opis stanja, ali to nije slučaj. Neka budu misterija – nedokučive,. – kao žene. Zato ja slikam žene, jer su apstraktne. Kad misliš da si ih provalio – nisi.”
Punkura*: Djelomično si mi rekao zašto slikaš – ženu… Šta te zaokuplja i navodi da se vraćaš motivu ženskog modela?
Kenan Abaz: Kada pomislim na erotiku i seksipil i to kako je površno razumije većina, javlja mi se neki poriv da kažem kako to -“nije tako.”
Punkura*: Ti prezentiraš erotiku i seksipil kako je ti vidiš?
Kenan Abaz: Da, jako tužno.
Punkura*: Zašto tužno?
Kenan Abaz: Zato što je tuga jedna od najljepših emocija koju imamo da bi znali da postojimo. Uživanje je kratkotrajno, ali nekako tuga sve na kraju, kako bih rekao – zaokruži… i to je divno.
PALETA I ESTETIKA
Punkura*: U svom slikarstvu koristiš dosta crne, zlatne, crvene… Ne znam baš mnogo umjetnika/ca koji/e koriste zlatnu u svojoj paleti..?
Kenan Abaz: Biram zlatnu jer je stalna boja koja par hiljada godina označava neki ponos, status… to se nikada neće promijeniti, jer zlato od kada je otkriveno samom svojom vrijednošću je ostalo zlato.
Punkura*: Čini mi se ponekad da koristiš zlatnu “u nekim neočekivanim slikarskim atmosferama”? Kao, da li vidiš lijepo u onome što je većini ljudi ružno, i onda to ružno, lijepo naslikaš?
Kenan Abaz: Ružnoća ima svoju ljepotu i estetiku. Ne pokušavam da napravim lijepo od ružnog, želim da vidim ono što je meni lijepo.
Punkura*: Ako bi neko rekao da su tvoje slike raskalašene, šta bi ti rekao na to?
Kenan Abaz: Rekao bih da je u pravu. Sviđa mi se riječ raskalašeno, podsjeća me na djetinjstvo… Ako je djetinjstvo raskalašeno, onda sam i ja.
KIČ
Punkura*: Šta misliš o kič?
Kič je zanimljiv. Ljudi žive u kiču, a ne shvataju da je kič dio njih. Odbacuju, suprotstavljaju se kiču, a žive u kiču.
Punkura*: Je li hoćeš da kažeš da trebaju prihvatiti život u kiču?
Kenan Abaz: To je diskutabilno. Možda bi trebali naučiti da im bude ugodno, i ako žive kič da to i ispoljavaju,. ali ne na silu… jedino mi se ne sviđa što je na silu, onda i taj kič propada.
UMJETNIK I EGO
Punkura*: Umjetnik i ego? Komentar
Kenan Abaz: Dok drugi čovjek radi nešto impulsivno, umjetnik zna zašto je nešto uradio i zašto nešto nije mogao/ htio zaustaviti. Umjetnika od drugih ljudi razlikuje sama spoznaja ega i borba sa svojim egom. Umjetnik je taj koji mora da se bori sa svojim egom cijeli život i bude svjestan svog ega, jer čim taj ego preplavi umjetnika, a to se lako dešava i to će se desiti svakom umjetniku, on ili će isplivati iz toga i ako ispliva onda je dobar, a ako ne, onda se žrtvovao i to je ok.
UMJETNOST DANAS
Punkura*: Šta misliš o umjetnosti danas?
Kenan Abaz: Misim da je previše zastupljena i nekako projektna. U ovakvom društvu umjetnost bi se trebala svesti na minimum, jer kad te neko napada s nečim što ne možeš da apsorbuješ, mudro je da se spustiš na zemlju, akumuliraš energiju i onda eksplodiraš.
Punkura*: Kakav bi umjetnik/ca trebao da bude?
Kenan Abaz: Umjetnik treba da shvati suštinu, ne da se koristi nekim pomagalima da bi dostigao cilj 2023. nego da uspije, nebitno što (ne) donosi finansijsku korist. Novac je isto mač s dvije oštrice koji ponude umjetniku da se samoubije.
Novac i slava ubija umjetnika i to mogu samo oni koji su hrabri i snažni.
Punkura*: Živiš li od umjetnosti?
Kenan Abaz: Ne živim od umjetnosti, ali živim od umjetnosti. 🙂
Punkura*: Da li misliš da Sarajevu nedostaje prostor koji bi bio slobodniji i izlagački?
Kenan Abaz: Sarajevu fali prostor samopouzdanja. Kako će prostor izgledati, kakvu klijentelu privlačiti, to ne znam, ali emotivno mogu da spomenem i zaželim – prostor samopouzdanja, cijelom stanovništvu, jer smo totalno propali.