Probudila sam se oko 9 ujutro i pokusala se pomaci, ali je bilo nemoguce. Lice mi je bilo zaljepljeno za ekran. Bila sam zaglavljena ispod stakla vlastitog telefona., Kako sam izgledala ljepse nego u prirodi, na pocetku mi je godilo. Kada je telefon zavibrirao 58 mi put postalo je ipak malo neougodno nakon svakog dodatnog lajka. Od dodatnih 100 poceli su da mi bride obrazi. Nisam nikako mogla uticati na to, ali svaki lajk mi je stvarao nervozu, jer mi je doslovno vibriralo cijelo lice. Pokusah stoga napraviti grimasu, ali nikakva mimika lica nije bila moguca. Ni govor, ni pokret, ni zatvaranje ociju. Poprilicno se zabrinuh kada shvatih da u stvarnom svijetu moj pas vjerovatno kaki po stanu, jer mu je vrijeme za izlazak. Pokusah stoga potraziti ga i nadjoh par zajednickih fotografija bez mirisa i pokreta; Moj pas u virtualnom svijetu nije cak imao ni cmar. Bas kao ni ja. Odjednom, upali mi se neka zelena lampica i ugladah pravu sebe. Obradovah se ko sebi. No, niti jedan jedini misic na licu mi se nije pomjerio. Tu se rastuzih, no ni tada, ne pomjeri mi se ni oko, ni usna… Prosto mi dodje da zaplacem, no kako ni to nije bilo moguce nastavih posmatrati sebe kroz zelenu lampicu. Pozavidjeh pravoj sebi sto imam cmar, podocnjake i kera za izvest. U svijetu iza stakla nepomicno sam mogla samo posmatrati i radovati se svakom svom pojavljivanju. Prosao je dan, no nisam bila ni gladna, ni zedna. Pozavidjeh pravoj sebi koja jede i pije i pomislih koliko sam u stvarnom svijetu nezahvalna sto prosto mogu jesti i piti i osjecati glad i zedj. Odjednom se desi nesto cudno. Ugledah hamburger. Ko glitch; ukaza se, nestade, a onda ponovo jasno ugledah ikonicu hambasa. Tad shvatih da ipak iako sam zaglavljena bez osjeta cula mirisa i okusa, moja gladna dusa ipak postoji i u ovom svijetu. Povezah da se sve pocelo dogadjati u trenutku kad pomislim na osjecanje zahvalnosti. Obradovah se jos vise kad se ugledah u stvarnom svijetu da plesem i radim selfi pred ogledalom. Pretrnuh kad skontah bi mi to mogla biti nova profilna, jer se prosto prestravih od silnih lajkova od jutros. Taman je bilo prestalo kad odjednom mi se pojavi kosa preko lica koja mi je zaklanjala pogled na vlastitu pojavu sto je bila jedna od rijetkih stvari u kojoj sam mogla uzivati iza napuknutog stakla. Kako mi je ipak mozak radio pokusah uci u messenger sto mi je nakon nekoliko neuspjelih pokusaja i uspjelo. Tu zakljucih da mogu poslati poruku samoj sebi “PROMIJENI PROFILNU!. Molim te – – ne selfi.” Odjednom u zelenoj rupici ugledah (koliko sam mogla od kose) svoj prestravljeni izraz lica. Uspjelo je! “JA SAM TI. PROMIJENI PROFILNU.” U tom trenutku, prava ja, ispusti telefon iz ruke koji se naposlijetku razbi na nekoliko komadica. Bilo mi je lakse. Ispred mene se pojavi crnilo i u momentu neka cudna sila me vrati u mobitel. Konacno nestadoh zajedno s nekim zujanjem rasparcah se u brojeve i prazne prostore izmedju rijeci i cifara.