ProÅ”lo je veÄ jedanaest dana od Tosunove smrti, ali Abaga joÅ” uvijek nije mogao da se pomjeri iz postelje. Äuo je ukuÄane kako Å”apuÄu da je sve to od Å”oka i preosjetljiv na tragiÄne vijesti, meÄutim nikako mu nije iÅ”lo u glavu kako neko može biti preosjetljiv na neÄiju smrt, pogotovo ako je taj neko roÄeni brat. Å ta je uopÅ”te znaÄilo biti preosjetljiv? Smrt bliske osobe ili te pogodi ili ne osjeÄaÅ” niÅ”ta, a u potonjem sluÄaju onda imaÅ” problem koji, Äini mi se, zovu sociopatijom.
āNe znamā, mislio je Abaga, osjeÄajuÄi se jako usamljenim dok je ležao pod jorganom i buljio u plafon isflekan nekom od poplava iz stana iznad njihovog. Onda se zapitao da li je ta fleka oduvijek bila tu ili je samo plod njegove maÅ”te izvitoperene visokom temperaturom i groznicom, koja ga je napala toliko abruptno da nije uspio ni da ode na dženazu.
IzmeÄu Tosuna i Abage bila je velika razlika u godinama; tolika da je Tosun Abagi bio i majka i otac, pa tek onda brat. Abaga je gledao u Tosuna kao u neku vrstu božanstva i njegovo miÅ”ljenje mu je bilo svetinja. Zbog toga se i jeste osjeÄao usamljenim ā izgubio je ne samo brata nego i svog džepnog sveca kome se uvijek mogao obratiti kada nije imao odgovore na bezbroj teÅ”kih životnih pitanja i dilema, a Tosun bi redovno odnekud iÅ”Äeprkao odgovor ili naÅ”ao rjeÅ”enje.
Abaga se jedva iskobeljao iz kreveta i teÅ”kim korakom se dovukao do kuhinje. Na stolu je bila cedulja. āIzaÅ”la sam do prodavnice. Ako neko doÄe na žalost ponudi ga sokom i reci da dolazim brzo. Obuci prsluk i Äarape.ā
Živjeli su sa nanom. Roditelji su poginuli u saobraÄajnoj nesreÄi. Abaga ih se nije ni sjeÄao, a Tosun je uvijek imao onaj tužni pogled djeteta koje nikada nije imalo priliku da se zasiti roditelja.
Abaga se vratio do sobe koju je do prije jedanaest dana dijelio sa svojim starijim bratom i poÄeo da rovi po svojoj ladici ne bi li pronaÅ”ao odgovarajuÄe Äarape. Iz navike je krenuo da otvori drugu ladicu koja je bila Tosunova, a onda se zaustavio jer ga je u trenutku preplavio Äudan osjeÄaj sažaljenja, i to ne prema mrtvom bratu, nego upravo prema svim tim Äarapama koje viÅ”e nisu imale vlasnika.
Polako je otvorio ladicu i ugledao par tankih Äarapa bež boje sa velikim rupama na petama. Uzeo ih je, dugo razgledao pa se potom i nasmijao. Sjetio se Tosunovog obiÄaja da makazama kruži rupe na starim Äarapama jer je imao slabu cirkulaciju pa mu je stalno bilo hladno stopalima, stoga je Äak i spavao u Äarapama. Iskružene Äarape su bile ljetne, jer bi tako istovremeno mogao i grijati i luftirati stopala dok spava. Kasnije Äe Abaga razviti posebne simpatije prema svim ljudima koji hodaju okolo poderanih Äarapa, iako Äe potajno koketirati sa miÅ”lju da je jedino njegov Tosun imao namjerno poderane, dok su ostale samo bile pohabane i buntovne. Uostalom, spavanje u Äarapama se opÄenito smatralo odvratnom navikom, tako da je veÄ u startu imao neÅ”to sasvim tosunovsko da pamti, a pri tome da ne brine da Äe neko ukrasti tu uspomenu sliÄnim praktikovanjima.
Nastavio je da rovi po ladici nastojeÄi da ne poremeti upravo onakav raspored stvari kakav je ostao nakon Tosuna. āInteresantnoā, odjednom se uhvatio kako misli. āOve sve stvari su zadnji put doticane Tosunovim rukama⦠ili nogamaā. Nasmija se ponovo i uze iste Äarape bež boje. Pod prstima nisu stvarale onaj svježe oprani, uÅ”tirkani osjeÄaj, nego su bile sasvim mekane, kao da su obuÄene veÄ jednom ili dvaput. Abaga ih pomirisa i sjeti se da, poÅ”to su bile samo za spavanje, vjerovatno nisu ni bile prane nakon samo jednog noÅ”enja. Žonglirao je miÅ”lju kako su komadiÄi tkiva sa Tosunovih stopala joÅ” uvijek zarobljeni u kavezu od vlakana tkanine, a samo oni na petama su uspjeÅ”no pobjegli kroz otvore i sakrili se u vlakna od posteljine meÄutim nastradali su u veÅ” maÅ”ini, a oni Å”to su ostali na stopalima, pod zemljom, zajedno sa Tosunovim mrtvim tijelom, upravo su žvakani od strane crva i glista i buba i užasa. Jedini preživjeli su sada u tim istim Äarapama koje je držao u rukama, zbunjen jer su mirisale na Tosuna, imale njegov oblik stopala i peÄat – otvore za ventilaciju.
OsjeÄajuÄi drhtavicu Å”to zbog bolesti, Å”to zbog naglo nastalog uzbuÄenja prilikom kontakta sa posljednjim živim ostacima brata.
Abaga je žustrije poÄeo kopati po njegovoj ladici i na njenom samom dnu, ispod iskruženih i Äitavih Äarapa, pronaÅ”ao Tosunov smeÄi, kožni novÄanik – malu riznicu Tosunovih svojina, koje su na ovom svijetu bile stvar svakodnevne logistike, a na onom, vjerovatno simpatiÄan skup obiÄnih drangulija jednog smrtnika-zanesenjaka.
Dok je sa najveÄom pažnjom pregledao sadržaj bratovog novÄanika, doÅ”ao je i do Älanske karte iz biblioteke. OtvorivÅ”i je ubrzo je primjetio da postoje tri knjige koje nisu bile vraÄene. InaÄe, njegov brat se i sam bavio pisanjem, osim Å”to je Äitao mnogo (moglo bi se Äak reÄi i da je pretjerivao). Dizao je veliki broj knjiga, pored onih koje je kupovao ili dobivao na poklon, tako da je Abaga odmah znao da to Å”to kasni sa vraÄanjem knjiga u biblioteku neÄe predstavljati ogroman problem. Pogled je usmjerio na natkasnu ugledao nekoliko knjiga poslaganih jedna na drugu. Da, tu su bile i sve tri knjige iz biblioteke (kako je potvrdila i naljepnica na poleÄini svake): dvije sa sliÄnom tematikom: historijski romani, koji su zanimali Tosuna otkako je Abaga znao za njega, te jedna njemu tematski ne toliko bliska enciklopedija ā o pticama. Ne stigavÅ”i ni da promisli podrobnije, Abaga je skoro impulsivno i sasvim intuitivno veÄ odluÄio sam sa sobom da Äe zadržati tu knjigu. Nije znao taÄno zbog Äega, ali glas na dnu utrobe kao da je bio Tosunov i kao da mu je unaprijed Å”apnuo da je to joÅ” jedna u nizu njihovih malih bratskih tajni. Abaga je osjetio toliko uzbuÄenje zbog ovog unutarnjeg proviÄenja, da je zaboravio i na groznicu i na drhtavicu i na temperaturu i odmah na sebe navukao nekoliko slojeva odjeÄe te zajedno sa knjigama i Tosunovim novÄanikom izletio iz stana.
Htio je najprije otiÄi do Tosunovog groba, meÄutim slabost ga je zatekla u nemoguÄnosti da pjeÅ”aÄi pa se ne planirajuÄi uputio preko mosta prljave rijeÄice industrijskog gradiÄa u kom su živjeli i zavalio na klupu ne bi li uhvatio dah. Odjednom mu je neÅ”to privuklo pogled. Bila je to velika, bijela roda koja je samo tako stojala u kotlini prljave rijeke zajedno sa galebovima i vranama koji su prebirali leÅ”inarskim kljunovima po mulju kanalizacije. Roda, od svih ptica!
I povrh svega, Äinilo se kao da gleda direktno u njega i to sasvim mirno, kao da je porculanski ukras za vrtove. Ustao je ne bi li se uvjerio da ne halucinira, ali roda je naglo raÅ”irila ogromna krila, poskoÄila par puta i odletjela negdje u daljinu. Iako je Abagino srce lupalo toliko jako da je ispustio zavežljaj sa knjgama, uspio je da se sabere dovoljno da podigne enciklopediju i pronaÄe tekst o rodama. Pisalo je da se uvijek vraÄaju svome gnijezdu i da u mnogim kulturama simboliziraju sreÄu, radost i blagostanje. Abaga je u tom trenutku odluÄio da ne ode bratu na grob. Ta, zaÅ”to da posjeÄuje neÄije posmrtne ostatke, ako ga je upravo vidio živog?
Godinama kasnije kada je Abagu život veÄ natjerao da o ovom dogaÄaju ima racionalno objaÅ”njen uvid, dok je nekad imao sklonost ka mladalaÄkoj mistifikaciji svijeta oko sebe, skoro da viÅ”e nije razmiÅ”ljao o svom bratu. PovuÄen užurbanom svakodnevnicom kao da nije ni želio da razmiÅ”lja ni o Äemu Å”to bi izazivalo bilo kakav vid nepotrebne sentimentalnosti.
Nakon nanine smrti odluÄio se rijeÅ”iti njenog stana i uložiti novac u privlaÄan posao izvan zakona. MuÅ”karac koji je pogledao stan je pristao da ga kupi i predložio Abagi da sjednu u novootvoreni restoran u istoj zgradi. SiÅ”li su i sjeli za slobodan sto. U sljedeÄem trenutku Abaga je potpuno iskljuÄio sagovornika iz svog mikrokosmosa ugledavÅ”i naziv restorana na jelovniku. Pisalo je Vratit Äe se rode. Brzo je zvao konobara i pitao ga da li zna zaÅ”to je gazda dao takvo ime?. Konobar nije znao detalje ali je znao da je vlasnik veliki ljubitelj istoimenog srpskog TV serijala koji se emitovao 2007. godine. To je bila i godina kada je Tosun umro. Abagi se vratio onaj isti osjeÄaj koji je imao kada je ugledao rodu jedanaest dana nakon smrti brata. Znao je da ako ponovo bude racionalizirao dogaÄaje i objasnio sve kao puki niz sluÄajnosti, postoji velika moguÄnost da Äe Tosun prestati da ga nadgleda i da Äe ostati potpuno izgubljen na ovome svijetu. Izvinuo se zbunjenog kupcu stana, ustao od stola i dodao: āRod se vratio i pazi na meneā.
Sunce je zaŔlo za zgradu. Iza Tosuna je stajala velika sjenka.