Roda radosti

ProÅ”lo je već jedanaest dana od Tosunove smrti, ali Abaga joÅ” uvijek nije mogao da se pomjeri iz postelje. Čuo je ukućane kako Å”apuću da je sve to od Å”oka i preosjetljiv na tragične vijesti, međutim nikako mu nije iÅ”lo u glavu kako neko može biti preosjetljiv na nečiju smrt, pogotovo ako je taj neko rođeni brat. Å ta je uopÅ”te značilo biti preosjetljiv? Smrt bliske osobe ili te pogodi ili ne osjećaÅ” niÅ”ta, a u potonjem slučaju onda imaÅ” problem koji, čini mi se, zovu sociopatijom.

ā€œNe znamā€, mislio je Abaga, osjećajući se jako usamljenim dok je ležao pod jorganom i buljio u plafon isflekan nekom od poplava iz stana iznad njihovog. Onda se zapitao da li je ta fleka oduvijek bila tu ili je samo plod njegove maÅ”te izvitoperene visokom temperaturom i groznicom, koja ga je napala toliko abruptno da nije uspio ni da ode na dženazu.

Između Tosuna i Abage bila je velika razlika u godinama; tolika da je Tosun Abagi bio i majka i otac, pa tek onda brat. Abaga je gledao u Tosuna kao u neku vrstu božanstva i njegovo miÅ”ljenje mu je bilo svetinja. Zbog toga se i jeste osjećao usamljenim – izgubio je ne samo brata nego i svog džepnog sveca kome se uvijek mogao obratiti kada nije imao odgovore na bezbroj teÅ”kih životnih pitanja i dilema, a Tosun bi redovno odnekud iŔčeprkao odgovor ili naÅ”ao rjeÅ”enje.

Abaga se jedva iskobeljao iz kreveta i teÅ”kim korakom se dovukao do kuhinje. Na stolu je bila cedulja. ā€œIzaÅ”la sam do prodavnice. Ako neko dođe na žalost ponudi ga sokom i reci da dolazim brzo. Obuci prsluk i čarape.ā€ 

Živjeli su sa nanom. Roditelji su poginuli u saobraćajnoj nesreći. Abaga ih se nije ni sjećao, a Tosun je uvijek imao onaj tužni pogled djeteta koje nikada nije imalo priliku da se zasiti roditelja. 

Abaga se vratio do sobe koju je do prije jedanaest dana dijelio sa svojim starijim bratom i počeo da rovi po svojoj ladici ne bi li pronaÅ”ao odgovarajuće čarape. Iz navike je krenuo da otvori drugu ladicu koja je bila Tosunova, a onda se zaustavio jer ga je u trenutku preplavio čudan osjećaj sažaljenja, i to ne prema mrtvom bratu, nego upravo prema svim tim čarapama koje viÅ”e nisu imale vlasnika. 

Polako je otvorio ladicu i ugledao par tankih čarapa bež boje sa velikim rupama na petama. Uzeo ih je, dugo razgledao pa se potom i nasmijao. Sjetio se Tosunovog običaja da makazama kruži rupe na starim čarapama jer je imao slabu cirkulaciju pa mu je stalno bilo hladno stopalima, stoga je čak i spavao u čarapama. Iskružene čarape su bile ljetne, jer bi tako istovremeno mogao i grijati i luftirati stopala dok spava. Kasnije će Abaga razviti posebne simpatije prema svim ljudima koji hodaju okolo poderanih čarapa, iako će potajno koketirati sa miÅ”lju da je jedino njegov Tosun imao namjerno poderane, dok su ostale samo bile pohabane i buntovne. Uostalom, spavanje u čarapama se općenito smatralo odvratnom navikom, tako da je već u startu imao neÅ”to sasvim tosunovsko da pamti, a pri tome da ne brine da će neko ukrasti tu uspomenu sličnim praktikovanjima.

Nastavio je da rovi po ladici nastojeći da ne poremeti upravo onakav raspored stvari kakav je ostao nakon Tosuna. ā€œInteresantnoā€, odjednom se uhvatio kako misli. ā€œOve sve stvari su zadnji put doticane Tosunovim rukama… ili nogamaā€. Nasmija se ponovo i uze iste čarape bež boje. Pod prstima nisu stvarale onaj svježe oprani, uÅ”tirkani osjećaj, nego su bile sasvim mekane, kao da su obučene već jednom ili dvaput. Abaga ih pomirisa i sjeti se da, poÅ”to su bile samo za spavanje, vjerovatno nisu ni bile prane nakon samo jednog noÅ”enja. Žonglirao je miÅ”lju kako su komadići tkiva sa Tosunovih stopala joÅ” uvijek zarobljeni u kavezu od vlakana tkanine, a samo oni na petama su uspjeÅ”no pobjegli kroz otvore i sakrili se u vlakna od posteljine međutim nastradali su u veÅ” maÅ”ini, a oni Å”to su ostali na stopalima, pod zemljom, zajedno sa Tosunovim mrtvim tijelom, upravo su žvakani od strane crva i glista i buba i užasa. Jedini preživjeli su sada u tim istim čarapama koje je držao u rukama, zbunjen jer su mirisale na Tosuna, imale njegov oblik stopala i pečat – otvore za ventilaciju.

Osjećajući drhtavicu Å”to zbog bolesti, Å”to zbog naglo nastalog uzbuđenja prilikom kontakta sa posljednjim živim ostacima brata. 

Abaga je žustrije počeo kopati po njegovoj ladici i na njenom samom dnu, ispod iskruženih i čitavih čarapa, pronaÅ”ao Tosunov smeđi, kožni novčanik – malu riznicu Tosunovih svojina, koje su na ovom svijetu bile stvar svakodnevne logistike, a na onom, vjerovatno simpatičan skup običnih drangulija jednog smrtnika-zanesenjaka.

Dok je sa najvećom pažnjom pregledao sadržaj bratovog novčanika, doÅ”ao je i do članske karte iz biblioteke. OtvorivÅ”i je ubrzo je primjetio da postoje tri knjige koje nisu bile vraćene. Inače, njegov brat se i sam bavio pisanjem, osim Å”to je čitao mnogo (moglo bi se čak reći i da je pretjerivao). Dizao je veliki broj knjiga, pored onih koje je kupovao ili dobivao na poklon, tako da je Abaga odmah znao da to Å”to kasni sa vraćanjem knjiga u biblioteku neće predstavljati ogroman problem. Pogled je usmjerio na natkasnu ugledao nekoliko knjiga poslaganih jedna na drugu. Da, tu su bile i sve tri knjige iz biblioteke (kako je potvrdila i naljepnica na poleđini svake): dvije sa sličnom tematikom: historijski romani, koji su zanimali Tosuna otkako je Abaga znao za njega, te jedna njemu tematski ne toliko bliska enciklopedija – o pticama. Ne stigavÅ”i ni da promisli podrobnije, Abaga je skoro impulsivno i sasvim intuitivno već odlučio sam sa sobom da će zadržati tu knjigu. Nije znao tačno zbog čega, ali glas na dnu utrobe kao da je bio Tosunov i kao da mu je unaprijed Å”apnuo da je to joÅ” jedna u nizu njihovih malih bratskih tajni. Abaga je osjetio toliko uzbuđenje zbog ovog unutarnjeg proviđenja, da je zaboravio i na groznicu i na drhtavicu i na temperaturu i odmah na sebe navukao nekoliko slojeva odjeće te zajedno sa knjigama i Tosunovim novčanikom izletio iz stana.

Htio je najprije otići do Tosunovog groba, međutim slabost ga je zatekla u nemogućnosti da pjeÅ”ači pa se ne planirajući uputio preko mosta prljave riječice industrijskog gradića u kom su živjeli i zavalio na klupu ne bi li uhvatio dah. Odjednom mu je neÅ”to privuklo pogled. Bila je to velika, bijela roda koja je samo tako stojala u kotlini prljave rijeke zajedno sa galebovima i vranama koji su prebirali  leÅ”inarskim kljunovima po mulju kanalizacije. Roda, od svih ptica!

I povrh svega, činilo se kao da gleda direktno u njega i to sasvim mirno, kao da je porculanski ukras za vrtove. Ustao je ne bi li se uvjerio da ne halucinira, ali roda je naglo raÅ”irila  ogromna krila, poskočila par puta i odletjela negdje u daljinu. Iako je Abagino srce lupalo toliko jako da je ispustio zavežljaj sa knjgama, uspio je da se sabere dovoljno da podigne enciklopediju i pronađe tekst o rodama. Pisalo je da se uvijek vraćaju svome gnijezdu i da u mnogim kulturama simboliziraju sreću, radost i blagostanje. Abaga je u tom trenutku odlučio da ne ode bratu na grob. Ta, zaÅ”to da posjećuje nečije posmrtne ostatke, ako ga je upravo vidio živog?

Godinama kasnije kada je Abagu život već natjerao da o ovom događaju ima racionalno objaÅ”njen uvid, dok je nekad imao sklonost ka mladalačkoj mistifikaciji svijeta oko sebe, skoro da viÅ”e nije razmiÅ”ljao o svom bratu. Povučen užurbanom svakodnevnicom kao da nije ni želio da razmiÅ”lja ni o čemu Å”to bi izazivalo bilo kakav vid nepotrebne sentimentalnosti. 

Nakon nanine smrti odlučio se rijeÅ”iti njenog stana i uložiti novac u privlačan posao izvan zakona. MuÅ”karac koji je pogledao stan je pristao da ga kupi i predložio Abagi da sjednu u novootvoreni restoran u istoj zgradi. SiÅ”li su i sjeli za slobodan sto. U sljedećem trenutku Abaga je potpuno isključio sagovornika iz svog mikrokosmosa ugledavÅ”i naziv restorana na jelovniku.  Pisalo je  Vratit će se rode. Brzo je zvao konobara i pitao ga da li zna zaÅ”to je gazda dao takvo ime?. Konobar nije znao detalje ali je znao da je vlasnik veliki ljubitelj istoimenog srpskog TV serijala koji se emitovao 2007. godine. To je bila i godina kada je Tosun umro. Abagi se vratio onaj isti osjećaj koji je imao kada je ugledao rodu jedanaest dana nakon smrti brata. Znao je da ako ponovo bude racionalizirao događaje i objasnio sve kao puki niz slučajnosti, postoji velika mogućnost da će Tosun prestati da ga nadgleda i da će ostati potpuno izgubljen na ovome svijetu. Izvinuo se zbunjenog kupcu stana, ustao od stola i dodao: ā€œRod se vratio i pazi na meneā€. 

Sunce je zaŔlo za zgradu. Iza Tosuna je stajala velika sjenka.