Roda radosti

Prošlo je već jedanaest dana od Tosunove smrti, ali Abaga još uvijek nije mogao da se pomjeri iz postelje. Čuo je ukućane kako šapuću da je sve to od šoka i preosjetljiv na tragične vijesti, međutim nikako mu nije išlo u glavu kako neko može biti preosjetljiv na nečiju smrt, pogotovo ako je taj neko rođeni brat. Šta je uopšte značilo biti preosjetljiv? Smrt bliske osobe ili te pogodi ili ne osjećaš ništa, a u potonjem slučaju onda imaš problem koji, čini mi se, zovu sociopatijom.

“Ne znam”, mislio je Abaga, osjećajući se jako usamljenim dok je ležao pod jorganom i buljio u plafon isflekan nekom od poplava iz stana iznad njihovog. Onda se zapitao da li je ta fleka oduvijek bila tu ili je samo plod njegove mašte izvitoperene visokom temperaturom i groznicom, koja ga je napala toliko abruptno da nije uspio ni da ode na dženazu.

Između Tosuna i Abage bila je velika razlika u godinama; tolika da je Tosun Abagi bio i majka i otac, pa tek onda brat. Abaga je gledao u Tosuna kao u neku vrstu božanstva i njegovo mišljenje mu je bilo svetinja. Zbog toga se i jeste osjećao usamljenim – izgubio je ne samo brata nego i svog džepnog sveca kome se uvijek mogao obratiti kada nije imao odgovore na bezbroj teških životnih pitanja i dilema, a Tosun bi redovno odnekud iščeprkao odgovor ili našao rješenje.

Abaga se jedva iskobeljao iz kreveta i teškim korakom se dovukao do kuhinje. Na stolu je bila cedulja. “Izašla sam do prodavnice. Ako neko dođe na žalost ponudi ga sokom i reci da dolazim brzo. Obuci prsluk i čarape.” 

Živjeli su sa nanom. Roditelji su poginuli u saobraćajnoj nesreći. Abaga ih se nije ni sjećao, a Tosun je uvijek imao onaj tužni pogled djeteta koje nikada nije imalo priliku da se zasiti roditelja. 

Abaga se vratio do sobe koju je do prije jedanaest dana dijelio sa svojim starijim bratom i počeo da rovi po svojoj ladici ne bi li pronašao odgovarajuće čarape. Iz navike je krenuo da otvori drugu ladicu koja je bila Tosunova, a onda se zaustavio jer ga je u trenutku preplavio čudan osjećaj sažaljenja, i to ne prema mrtvom bratu, nego upravo prema svim tim čarapama koje više nisu imale vlasnika. 

Polako je otvorio ladicu i ugledao par tankih čarapa bež boje sa velikim rupama na petama. Uzeo ih je, dugo razgledao pa se potom i nasmijao. Sjetio se Tosunovog običaja da makazama kruži rupe na starim čarapama jer je imao slabu cirkulaciju pa mu je stalno bilo hladno stopalima, stoga je čak i spavao u čarapama. Iskružene čarape su bile ljetne, jer bi tako istovremeno mogao i grijati i luftirati stopala dok spava. Kasnije će Abaga razviti posebne simpatije prema svim ljudima koji hodaju okolo poderanih čarapa, iako će potajno koketirati sa mišlju da je jedino njegov Tosun imao namjerno poderane, dok su ostale samo bile pohabane i buntovne. Uostalom, spavanje u čarapama se općenito smatralo odvratnom navikom, tako da je već u startu imao nešto sasvim tosunovsko da pamti, a pri tome da ne brine da će neko ukrasti tu uspomenu sličnim praktikovanjima.

Nastavio je da rovi po ladici nastojeći da ne poremeti upravo onakav raspored stvari kakav je ostao nakon Tosuna. “Interesantno”, odjednom se uhvatio kako misli. “Ove sve stvari su zadnji put doticane Tosunovim rukama… ili nogama”. Nasmija se ponovo i uze iste čarape bež boje. Pod prstima nisu stvarale onaj svježe oprani, uštirkani osjećaj, nego su bile sasvim mekane, kao da su obučene već jednom ili dvaput. Abaga ih pomirisa i sjeti se da, pošto su bile samo za spavanje, vjerovatno nisu ni bile prane nakon samo jednog nošenja. Žonglirao je mišlju kako su komadići tkiva sa Tosunovih stopala još uvijek zarobljeni u kavezu od vlakana tkanine, a samo oni na petama su uspješno pobjegli kroz otvore i sakrili se u vlakna od posteljine međutim nastradali su u veš mašini, a oni što su ostali na stopalima, pod zemljom, zajedno sa Tosunovim mrtvim tijelom, upravo su žvakani od strane crva i glista i buba i užasa. Jedini preživjeli su sada u tim istim čarapama koje je držao u rukama, zbunjen jer su mirisale na Tosuna, imale njegov oblik stopala i pečat – otvore za ventilaciju.

Osjećajući drhtavicu što zbog bolesti, što zbog naglo nastalog uzbuđenja prilikom kontakta sa posljednjim živim ostacima brata. 

Abaga je žustrije počeo kopati po njegovoj ladici i na njenom samom dnu, ispod iskruženih i čitavih čarapa, pronašao Tosunov smeđi, kožni novčanik – malu riznicu Tosunovih svojina, koje su na ovom svijetu bile stvar svakodnevne logistike, a na onom, vjerovatno simpatičan skup običnih drangulija jednog smrtnika-zanesenjaka.

Dok je sa najvećom pažnjom pregledao sadržaj bratovog novčanika, došao je i do članske karte iz biblioteke. Otvorivši je ubrzo je primjetio da postoje tri knjige koje nisu bile vraćene. Inače, njegov brat se i sam bavio pisanjem, osim što je čitao mnogo (moglo bi se čak reći i da je pretjerivao). Dizao je veliki broj knjiga, pored onih koje je kupovao ili dobivao na poklon, tako da je Abaga odmah znao da to što kasni sa vraćanjem knjiga u biblioteku neće predstavljati ogroman problem. Pogled je usmjerio na natkasnu ugledao nekoliko knjiga poslaganih jedna na drugu. Da, tu su bile i sve tri knjige iz biblioteke (kako je potvrdila i naljepnica na poleđini svake): dvije sa sličnom tematikom: historijski romani, koji su zanimali Tosuna otkako je Abaga znao za njega, te jedna njemu tematski ne toliko bliska enciklopedija – o pticama. Ne stigavši ni da promisli podrobnije, Abaga je skoro impulsivno i sasvim intuitivno već odlučio sam sa sobom da će zadržati tu knjigu. Nije znao tačno zbog čega, ali glas na dnu utrobe kao da je bio Tosunov i kao da mu je unaprijed šapnuo da je to još jedna u nizu njihovih malih bratskih tajni. Abaga je osjetio toliko uzbuđenje zbog ovog unutarnjeg proviđenja, da je zaboravio i na groznicu i na drhtavicu i na temperaturu i odmah na sebe navukao nekoliko slojeva odjeće te zajedno sa knjigama i Tosunovim novčanikom izletio iz stana.

Htio je najprije otići do Tosunovog groba, međutim slabost ga je zatekla u nemogućnosti da pješači pa se ne planirajući uputio preko mosta prljave riječice industrijskog gradića u kom su živjeli i zavalio na klupu ne bi li uhvatio dah. Odjednom mu je nešto privuklo pogled. Bila je to velika, bijela roda koja je samo tako stojala u kotlini prljave rijeke zajedno sa galebovima i vranama koji su prebirali  lešinarskim kljunovima po mulju kanalizacije. Roda, od svih ptica!

I povrh svega, činilo se kao da gleda direktno u njega i to sasvim mirno, kao da je porculanski ukras za vrtove. Ustao je ne bi li se uvjerio da ne halucinira, ali roda je naglo raširila  ogromna krila, poskočila par puta i odletjela negdje u daljinu. Iako je Abagino srce lupalo toliko jako da je ispustio zavežljaj sa knjgama, uspio je da se sabere dovoljno da podigne enciklopediju i pronađe tekst o rodama. Pisalo je da se uvijek vraćaju svome gnijezdu i da u mnogim kulturama simboliziraju sreću, radost i blagostanje. Abaga je u tom trenutku odlučio da ne ode bratu na grob. Ta, zašto da posjećuje nečije posmrtne ostatke, ako ga je upravo vidio živog?

Godinama kasnije kada je Abagu život već natjerao da o ovom događaju ima racionalno objašnjen uvid, dok je nekad imao sklonost ka mladalačkoj mistifikaciji svijeta oko sebe, skoro da više nije razmišljao o svom bratu. Povučen užurbanom svakodnevnicom kao da nije ni želio da razmišlja ni o čemu što bi izazivalo bilo kakav vid nepotrebne sentimentalnosti. 

Nakon nanine smrti odlučio se riješiti njenog stana i uložiti novac u privlačan posao izvan zakona. Muškarac koji je pogledao stan je pristao da ga kupi i predložio Abagi da sjednu u novootvoreni restoran u istoj zgradi. Sišli su i sjeli za slobodan sto. U sljedećem trenutku Abaga je potpuno isključio sagovornika iz svog mikrokosmosa ugledavši naziv restorana na jelovniku.  Pisalo je  Vratit će se rode. Brzo je zvao konobara i pitao ga da li zna zašto je gazda dao takvo ime?. Konobar nije znao detalje ali je znao da je vlasnik veliki ljubitelj istoimenog srpskog TV serijala koji se emitovao 2007. godine. To je bila i godina kada je Tosun umro. Abagi se vratio onaj isti osjećaj koji je imao kada je ugledao rodu jedanaest dana nakon smrti brata. Znao je da ako ponovo bude racionalizirao događaje i objasnio sve kao puki niz slučajnosti, postoji velika mogućnost da će Tosun prestati da ga nadgleda i da će ostati potpuno izgubljen na ovome svijetu. Izvinuo se zbunjenog kupcu stana, ustao od stola i dodao: “Rod se vratio i pazi na mene”. 

Sunce je zašlo za zgradu. Iza Tosuna je stajala velika sjenka.